Tužna je Venecija. Nestala je, ne postoji više. Samo desetine hiljada ljudi, gomile, mase, koje se guraju tesnim ulicama, koje se guraju i na ogromnom Markovom trgu. I slikaju. Gomila, masa koja se kreće, gura i slika. I svi su stranci. Venecija nema svoj život. To više nije grad Venecijanaca. Ima li ih uopšte? Ko su Venecijanci? Jel imaju oni prijatelje iz detinjstva koje sreću na ulici? Sa kojima su kao mali igrali fudbal na trgovima… To više nije Venecija. A nekad je bila centar sveta, centar univerzuma. Gledam te vozove i brodove i gondole i glisere kako dolaze i odlaze i samo vidim turizam. Strance, i sve za strance. Za mene, jer i ja sam stranac. Ali ja neću da gledam moju Veneciju, jer ona ne može biti moja… ja hoću da dođem u Veneciju, onu koja ima svoje ime i dušu i život. Hoću da pričam sa Venecijancima. Ovi tamnoputi doseljenici iz Šri Lanke sigurno nisu potomci Duždevih dvorjana. Da mi govore kako je ovo 5,7,11 ili 15 generacija njegove porodice. Nema toga. Nema Venecije. Zar ne vidite da ste u nekom izmišljenom turističkom katalogu? Idem ovim ulicama, pritisnut masama, idem sa masom i za masom. Skrenem ponekad ali i tu je masa! Nema samoće ni mesta za otkrivanje. Sve su osvojili. Ovo je njihov grad. Slikaju. Samo slikaju. I ja slikam. Neke zgrade koje se i ne vide više. Zaklanjaju ih mase. Pravim fotografije ničega.
Bar Americano?!? What the fuck?! Na sred Markovog trga?
I svi ti kišobrani turističkih vodiča sa mini razglasom opasanim oko tela kao dinamit oko terorista. To je prava metafora. Kao teroristi uleću u ovaj grad i razvaljuju ga. Temeljito. Stotine jezika pričaju istu priču ljudima koji je prvi put čuju, ali ne čuju. Slikaju i sutra neće znati šta su čuli i slikali. Naći će na guglu.
Stotine jezika pričaju o istoriji i kulturi Venecije. Grada u čijem centru stoje. Grada koji više ne postoji.
