Razvlastiti diktatora je prirodno pravo čoveka i civilizacijska obaveza svakog slobodoljubivog društva.
Okupacija države od strane jednog čoveka (i njegove povlašćene grupe) faktički okupira društvo, i posledično pojedinca. Svaka osoba koja živi u diktaturi jeste teško pogođena nepravdom, strahom, negacijom slobode, negacijom ličnosti i dostajanstva, oduzimanjem i onemogućavanjem pristupa materijalnim dobrima, i drugim invazijama na slobodu postojanja, mišljenja, izražavanja, i posedovanja imovine. Svi potezi koje diktator vuče su povezani sa priviliegijama koje diktator uzima za sebe i svoju povlašćenu grupu, zbog čega je podložan aktivnostima koje su direktno suprotstavljene interesima države, društva i pojedinaca. Čak i kada vuče poteze koji se mogu percipirati kao usklađene sa pomenutim interesima, oni su uvek direktno povezani sa privilegijama koje diktator i njegova povlašćena grupa dobijaju za uzvrat.
Važno je razlikovati diktaturu od tiranije. Tiranija je definisana kao suprotnost od dobre vladavine i okupacija vlasti (i/ili zemlje) od strane tiranina uz pomoć sile, a bez podrške naroda. Tiranin opstaje na vlasti koristeći silu i strah.
Međutim, diktatura je nešto drugo.
Diktator dolazi na vlast voljom značajnog dela društva, najčešće koristeći mehanizme izbora koji su otvoreni za najveći deo društva. Diktator ne opstaje na vlasti koristeći samo silu, već koristi i različite metode uništavanja političkih protivnika, zastrašivanja građana, kontrolu medija, klijentelizam, populizam, i drugo. U poslednje vreme, diktatori se najviše služe izborima za dolazak i opstanak na vlasti, želeći da legitimišu svoju vlast u svetu kojem vlada demokratska mantra. U tom svetu, demokratija se izjednačava sa izborima, što dovoljno govori o zabludama, i mogućnostima koje su date autokratama.
No, postoji jedna pozitivna stvar u tom sistemu – izbori ipak ostavljaju mogućnost da se diktator razvlasti kroz ovaj mehanizam. Mogućnost je možda mala, možda je taj put teži i od novovekovnih revolucija, ali je vredan pokušaj ukloniti diktatora sa vlasti bez nasilja. Zato je to i naša civilizacijska obaveza.
Propustiti priliku da se diktator skine sa vlasti jeste izuzetno neodgovorno, pre svega prema sopstvenom društvu, a onda i prema potomcima.
Smatram da je neracionalno, i na kraju opasno, kada ljudi upadaju u nedoumice oko vrednosnih posledica razvlašćivanja. Ne postoji ništa prioritetnije u jednom društvu nego da razvlasti diktatora i pokuša da (ponovo) osvoji svoju slobodu. Crvi sumnje su normalna pojava, i postoji nekoliko tipičnih sumnji kada dođemo do trenutka odluke – kako će pad diktatora uticati na stabilnost zemlje?, da li će oni koje dovedemo na vlast ispuniti naša očekivanja?, i šta ako oni koje dovedemo budu jednako loša ili, čak, gora vlast? Ovo su obmane. Jer jedino gore od diktatora na vlasti je diktator koji produžava i učvršćuje svoju vlast. U slučaju (i cilju) produžavanja i učvršćivanja vlasti, diktator nastavlja sa ukidanjem sloboda, sa povećavanjem privilegija klijentima diktature, sa povećanjem nelegalnih aktivnosti, i ostalim radnjama koje čine negativnu spiralu diktature. U tom slučaju, svaka sledeća prilika za razvlašćivanje dolazi sa mnogo većim rizikom po diktatora i njegovu grupu povlašćenih, a samim tim i po samo društvo.
„Meni se ne sviđa taj kandidat, u čemu se on razlikuje od diktatora?“. U redu, ne sviđa ti se. Razlikuje se u tome što on nije diktator, a ovaj drugi jeste. Ako ti je on trenutno najveća prilika da oboriš diktatora, i naknadno pokušaš da povratiš slobodu, onda je to ključna razlika.
„Ovaj kandidat je još gori od diktatora, i sam će postati diktator“. U redu, i njega ćeš da razvlastiš prvom sledećom prilikom. Čak i da se desi najgori scenario koji predviđaš, diktator koji produžava i učvršćuje vlast, i potvrđuje svoj status poluboga, je neuporedivo opasniji od „lošeg izbora“, čak i od potencijalnog diktatora. Prezumcija nečije sklonosti ka lošem upravljanju, i čak diktaturi, nikada ne može biti argument za odustajanje od razvlašćivanja diktature koja postoji. „Loš izbor“ je potencijal lošeg, i zahteva vreme za realizaciju, dok kontinuitet smenjivanja diktatora pozitivno deluje na smanjivanje autoritarne kulture jednog društva.
Svaki novi diktator koji biva razvlašćen od strane naroda daje narodu jači osećaj držanja svoje sudbine u svojim rukama. Obarajući diktatore, društvo dostiže više nivoe suverenosti i grabi više poluga kontrole nad državom. Obarajući diktatore, pobeđujemo podaničko u sebi.
Svaki pojedinac u društvu kojem vlada diktator mora sebi postaviti ključno pitanje – koliko sam spreman da izađem iz svoje zone političkog (biračkog) komfora kako bih razvlastio diktatora? Glasanje za kandidata koji ti se ne sviđa, i od kojeg, možda, strepiš, jeste radikalna politička akcija našeg vremena. Sigurno nije prijatna, i sigurno jeste gaženje tvojih političkih uverenja zbog čega se i zove radikalna politička akcija. Međutim, ono što je najsigurnije – to je mnogo lakše i jeftinije nego da čekaš sledeću priliku tj. sledeće izbore.
U ranijim vekovima velikog broja tiranija, politička teorija, a ponekad i praksa su opravdavale uklanjanje tirana putem tiranicida, tj ubistva tirana. Ovo je bila radikalna politička akcija (i misao) njihovog vremena, aktuelna čak i kada su ideje, koje su stavljale ljudski život na pijedestal društva i države, počele da se šire. Ovo govori o radikalnosti političke akcije njihovog vremena.
Radikalna politička akcija našeg vremena jeste bezuslovno glasanje za kandidata koji će pobediti diktatora. Koliko god da nam se ne sviđa, koliko god da nije promena koju očekujemo ili tražimo.
Prevelika je politička cena uzdržanosti. Uzdržanost će to društvo koštati budućnosti i nade.
Kada društvo izgubi budućnost i nadu, prestaje da bude društvo i postaje podaništvo.